Dosada u životu

 

Rutina svakodnevnog života i pružanje podrške na porodu ima zajednički nazivnik - dosadu.

Tešku, dugu, sporu, mirnu, staloženu, pribranu, vrlo prisutnu, tromu - dosadu kojoj se nigdje

ne ide, koja preplavi cijelo tijelo i atmosferu, prostor i raspoloženje svih prisutnih u istom. I

sad, ako se zamislim da ove riječi čitam kao netko tko nema moj tok misli mogla bi se

potruditi razumjeti kako se dosada shvaća negativno, kao nešto što ne želimo, od čega se

branimo. Dosada nije neugodna ako imaš kapaciteta nositi se s njom.

Ali što to znači imati kapaciteta za bilo što?

Kapacitet kao potencijal da budem u neugodi - to se vježba. Isto je i sa strpljenjem. Kada

smo strpljive, mi učimo biti prisutne u neugodi čekanja. Kada čekamo puštamo kontrolu na

milost i nemilost sekundi, minuta i sati. Čekanje u redovima, čekanje rezultata, čekanje

menstruacije, čekanje plaće, čekanje autobusa, čekanje ovulacije, čekanje godišnjeg

odmora. Imati kapaciteta znači biti spremna primiti težinu čekanja, razmišljanja, donošenja

odluka i nošenja drugih.

Često odlazim sama u kino, imam svoj zimski ritual nedjeljnih odlazaka na filmove koje

gledamo samo penzići i ja. Okupam se, skuham čaj s medom, odjenem mekanu trenerku i

odem u kino. Uvijek dođem prerano, sjednem i čekam. Sama sam i nemam s kim

razgovarati, nemam baš kamo ni gledati, sama sam sa sobom i sve me vodi da si privučem

mobitel i skrolam 10 minuta da mi bude ugodnije. Izvadim mobitel i gledam instagram feed - i

mislim si, pa Tina zašto bježiš od čekanja? Spremim mobitel, gledam u vitrinu s knjigama,

šiljim pogled i pokušavam iščitati okomito napisane naslove knjiga koje su definitivno

predaleko. Promatram ljude koji dolaze, slušam automobile koji jurcaju ispred kina, čujem i

vlak, spušta se rampa. Tako je dosadno čekati - a tako je oslobađajuće to reći i ne bježati od

osjećaja.

U porodu čekanje s druge strane nema jasan odgovor, čekamo da se žena porodi ali ne

znamo kad će se to točno dogoditi. Pružamo joj podršku, navijamo za nju, s njom smo u

puštanju sekundi, minuta i sati fiziološkom procesu u kojem je vrijeme ključan saveznik. I

kako sati odmiču i moj se fokus održava u čekanju i pružanju podrške bez vanjskih

distrakcija, počinjem oštrije vidjeti, čuti, mirisati i osjećati. Čujem kako diše, zvukove crijeva u

kontrakciji, vodu u želucu, žvakanje orašida i energetskih čokoladica, škripanje koljena i

dodir pilates lopte i poda. Nemam osjećaj za protok vremena kad ne gledam na sat. Sve se

mjeri od kontrakcije do kontrakcije. Prstima joj prolazim kroz kosu bezbroj puta, zamišljam

pramenove kao slapove vode koji klize niz leđa duboko u zemlju, skroz do mora, a moru se

mreška val, sve je bliže obali, vidim ga sa stijene i čekam.

Čeka mi se. Rađanje je ultimativna vježba strpljenja i povjerenja u proces kojeg podržavaš,

ali je i dalje u potpunosti neovisno od tebe. Čekanje je uvertira i nježna tranzicija kroz koju

dobivam vrijeme da budem prisutna uz ženu - da osjeti da u tim satima imam kapaciteta za

nju i da mi nije teško - za to vježbam u redovima, ciklusima i kino predvorju čitajući okomita

slova. I kada beba stigne i napokon je otrgnuta kino ulaznica, mogu sjesti u mrak, popiti

gutljaj toplog čaja i odmoriti.