Doulanje sebe

Prošli vikend provela sam u Karlovcu. 

.

Sve je započelo kada sam napokon odlučila položiti vozački. Ni dan danas nisam sigurna je li ta odluka zbilja bila moja ili sam paničarila što svi osim mene voze.
Kada sam vozačku imala u rukama, imala sam i auto, imala sam i želju da vozim, a imala sam i strah. O tome je li taj strah bio moj ili mamin pisat ću drugi tekst, za ovu priču ta bi digresija bila predugačka. 
Vozila sam jedne te iste rute, stvarala strategije kako da izbjegnem uzbrdice, a kad bi neočekivano naišla na radove počela bi vjerovati u sve više sile samo da pomognu.

Otprilike deset godina povremene vožnje po Puli, rijetke iznimke proboja hrabrosti za vožnju po Rijeci koje su polako postajale sve češće i češće - i tu sam, Tina koja voli voziti. Osnažila sam se jer su me držali i poticali ljudi oko mene, ali i jer sam odlučila preuzeti odgovornost i boraviti u strahu koji je većim dijelom bio iracionalan. Za mene je pobjeda bila osjetiti da ja vozim auto, a ne on mene. 

.

Zadnji modul napredne doula obuke bio je planiran za kraj travnja, dogovorile smo se da u što većem broju dođemo u Zagreb i družimo se u udruzi. Postojalo je nekoliko opcija: dolazak autobusom, dolazak s prijateljicom, dolazak s blabla carom i dolazak s autom. Tina koja voli voziti ipak ne voli baš toliko voziti pa sam pokušavala pronaći sve varijante koje bi me riješile nervoze od pomisli da ću zbilja sama u Zagreb. Kako me svemir uobičajeno pomazi u olakšavanju donošenja odluka, Bura (moja pasica) i ja krenule smo prvi put same autom u Zagreb. 

.

Padala je kiša, Bura je spavala a ja sam pričala sama sa sobom na glas, otvorila sam usta, pustila grlo i glasno si govorila: "Jebeno Tina, jebeno ideš, pogledaj se". Padala je kiša kao kad me mama rodila. Nakon šivanja pomaknuli su joj krevet u hodnik, smjestili je pokraj prozora i pustili na promatranju. Spavalo joj se, kiša ju je zavodljivo zvala u san, ali se nije smjela opustiti. Strah ne proizlazi iz "što mi se može dogoditi", već "što svojim odlukama mogu napraviti drugome", toga se u vožnji najviše bojim. Zašto imam više povjerenje u vozača autobusa nego u samu sebe? Mogu li vjerovati da ću samu sebe najsigurnije dovesti na odredište? Imala sam četiri i pol kile i slomljenu ključnu kost, mama me rodila vaginalno i bila ponosna kako sam velika beba koju primalje nose samu u jastuku, jer ipak je teško nositi malog bizona zajedno s drugim bebama. Svaki put mi kaže: "Bila sam sama", a ja joj odgovorim "..ali ja sam bila s tobom".

.

Povjerenje u sebe i svoje odluke je proces. Kada sam na edukaciji u udruzi prvi put slušala o ljudskim pravima u porodu, dio o preuzimanju odgovornosti fino me zagrebao. Zašto bi pravo na kretanje u porodu bilo ograničeno mojom odgovornošću, sustav i institucije su tu da me zaštite i da mi pruže najbolje za mene. Moja je mama moja institucija koja me voli i želi sve najbolje za mene. Moja mama se boji za moje dobro, da sigurno stignem gdjegod trebam, da mi ne bude teško. Moja mama misli da je najbolje za mene da budem izuzetno oprezna u vožnji i da se ne prepuštam riziku u rutama koje su mi nepoznate. Na meni je hoću li mami dati odgovornost pružanja osjećaja što je ispravno a što nije, ili ću preuzeti odgovornost i vjerovati da briga i strah ipak nisu moja priča. Moja odgovornost dovodi me do prava da samostalno odlučujem i gradim povjerenje prema sebi. 

.

Unutranji glas osjetio je da se moram samoprozvati i odraditi vježbu u krugu. Zadatak je bio odglumiti susret u kojem se ne dogodi povezanost između doule i trudnice, a potom odglumiti suprotno. U prvu ulogu ušla sam s ogromnom dozom zabave za samu sebe, nije mi bilo teško voditi emotivno distanciran razgovor. Završila je ta scena, razgovarale smo o svemu, kolegice su dale svoj komentar i bilo je vrijeme da započnemo drugi susret, onaj "pravi", povezujući. Sjednem, stavim dlanove na bedra i osjetim da mi je stalo. Što mi znači biti tu za nju? Ne poznaje me, ovo nam je prvi susret, o meni ima mišljenje koje se vjerojatno temelji na svemu što sam do sada napisala i objavila na internetu, fotografijama na kojima se smijem ili sam ozbiljna. Stopala mi dodiruju pod, malo je hladno, stolica je baš tvrda, sjedim uspravno, osjetim to u kičmi. Oči su mi opuštene, ne pričam glasno, dišem sporo, to sam samo ja i to je samo ona, skupa smo i sada ćemo se upoznati. Čuti ću sve što me želi pitati, odgovoriti na sve što znam da mogu. To sam samo ja i to je samo ona, s istom željom sjedimo jedna pokraj druge.

.

Odnosi s drugim ljudima zrcale kakav je moj odnos prema samoj sebi. Doule vježbaju umjeće povezivanja, bivanja u trenutku i čuvanja prostora, koliko god apstraktno zvučilo to su ključne vještine koje se vježbaju. Što uopće znači biti u trenutku, biti prisutna kad sam sama, ili s drugom osobom pokraj mene? Moje objašnjenje bilo bi: otpuštanje misli koje nas vode u ono što je bilo i što će možda biti. Kada sam sama, postojim li zbilja sama sa sobom ili se projiciram u nekom drugom vremenu izvan ovog trenutka? Tehnike osvještavanja tijela, čvrst dodir, disanje, promatranje okruženja, okusi, mirisi pomažu mi da se vratim u ovdje i sada, da se sjetim da ne projiciram svaki svoj treptaj, udisaj i izdisaj. Na taj se način povežem sa sobom, budem si blizu. U početku su mi se takvi trenuci događali jako rijetko, ali vježbom ih aktiviram sve češće i duže. Bol u tijelu centira nas u ovaj trenutak, postanemo jako svjesni da postojimo, da iz tijela ne možemo van, vrijeme se uspori, unese nas u iskustvo. Porodna bol je funkcionalna te je njezin intenzitet pokazatelj napretka, to je jedina bol u tijelu koja ne signalizira opasnost, već suprotno, vraća u ovdje i sada u osjećaj procesa i tranzicije. Kada sjedim pokraj tebe, mirno i bez riječi, mogu gledati u pod, zatvoriti oči i slušati kako dišeš, mogu se primaknuti da osjetiš toplinu mog tijela, bez dodira. Ne mislim što je bilo niti što će možda biti, centriram se uz tebe i ritam koji daješ, povezana sam sa sobom tako da isto pružim dalje, u trenutku, da postojim. 

.

Porod je svugdje oko nas. U godišnjim dobima, vremenskoj prognozi i životnom vijeku ljudi. Naša svakodnevnica preplavljena je malim i velikim porađanjem, projektnim rokovima, pisanjima tekstova, kuhanju, odgajanju djece, studiranju, slušanju glazbe. Na mikro i makro razini sve kroz što prolazimo ima dinamiku, svoj ritam i tijek trajanje, kulminaciju, rasplet i završetak i tako u krug. Vožnjom do Zagreba povezala sam puno točaka u sebi i osjetila jednu, možda meni najvrijedniju - da si vjerujem. Biti podrška drugome za mene znači na prvom mjestu biti podrška samoj sebi. 
Doulanjem sebe mogu biti doula za druge.

Idući vikend provela sam u Karlovcu, baš je lijepo biti svoj vozač autobusa.