Doulanje sebe
Prošli vikend provela sam u Karlovcu. . Sve je započelo kada sam napokon odlučila položiti vozački. Ni dan danas nisam sigurna je li ta odluka zbilja bila moja ili sam paničarila što svi osim mene voze. Kada sam vozačku imala u rukama, imala sam i auto, imala sam i želju da vozim, a imala sam i strah. O tome je li taj strah bio moj ili mamin pisat ću drugi tekst, za ovu priču ta bi digresija bila predugačka. Vozila sam jedne te iste rute, stvarala strategije kako da izbjegnem uzbrdice, a kad bi neočekivano naišla na radove počela bi vjerovati u sve više sile samo da pomognu. Otprilike deset godina povremene vožnje po Puli, rijetke iznimke proboja hrabrosti za vožnju po Rijeci koje su polako postajale sve češće i češće - i tu sam, Tina koja voli voziti. Osnažila sam se jer su me držali i poticali ljudi oko mene, ali i jer sam odlučila preuzeti odgovornost i boraviti u strahu koji je većim dijelom bio iracionalan. Za mene je pobjeda bila osjetiti da ja vozim auto, a ne on mene...